29. poglavlje

Sljedeće što sam znala je da sjedim u mračnom i zagušljivom prostoru, a oko mene je bio zvuk tračnica. Pretpostavila sam da sam u vlaku prema Francuskoj. Osjetila sam micanje. Sa gađenjem sam zaključila da je riječ o mišu. Glasno sam uzdanula, trebala sam biti u Hogwartsu. Čak mi niti pisanje zadaća nije nedostajalo, samo dalje od mog trenutnog života.
- UPOMOĆ!!! - povikala sam, sa zadovoljstvom zaključujući da su mi usta slobodna, za razliku od mojih udova.
Ali bila sam sama u vagonu, a zvuk tračnica bio je preglasan da bi me itko dalje od mog vagona i čuo. Pitala sam se zašto koristimo bezjačke vlakove, umjesto da letimo na metlama.
Odjednom sam čula zvuk oštrog kočenja, što je i mene bacilo na drugu stranu vagona. vlak se polako zaustavljao. Čekala sam što će dalje biti i usput gledala u svoju novonastalu modricu na listu noge koja je svakom sekundom sve više poprimala tamnoplavu boju. Kada se vlak potpuno zaustavio, u moj vagon su uskočila dva maskirana muškarca, sa bezjakinjom u naručju. Prvi je skinuo masku i izvadio čarobni štapić. Prepoznala sam vidara iz svetog Munga koji me oteo. Muškarac koji je držao bezjakinju u naručju nije skidao masku. Vidar mi je začepio usta krpom i promormljao nekoliko riječi, te zamahnuo štapićem.
Ponestalo mi je zraka, mišići su mi se zgrčili, osjećala sam strah, jer nisam znala što mi se događa, pa je napetost u mojem tijelu još više rasla. To nije bio Curcio. Što mi se to događa?

28. poglavlje

Vid mi je bio mutan. Vidjela sam petoricu ljudi, nakon nekoliko sekundi ta petorica su se spojila u savršeno jasnu sliku čovjeka kojeg sam sigurno prije bila vidjela. Pogledala sam u njegove hladne crne oči. Odjednom blijesak sjećanja... Sveti Mungo, vidar....
Otvorila sam oči i ugledala kako se čovjeku, ili bolje rečeno spodobi usne polako miču i oblikuju riječi. Riječi koje ja nisam čula.
- Dobro, Eleonore. - prepoznala sam glas osobe u ljubičastoj kukuljici od onda u sobi potrebe. Ali to nije mogao izgovoriti čovjek ispred mene. Glas kao da je dolazio iz sobe. - Idemo natrag u Francusku. - ovo zadnje izgovorio je na francuskom.
Čovjek ispred mene opet mi je stavio povez na oči.
Opet sam mogla jasno misliti, kao da me je pogled na onog čovjeka opijao. Znala sam jedino riješenje. Udahnula sam i polako izgovorila Legilimens. Znala sam da nemam previše šansi da mi čarolija uspije bez štapića, ali počela sam vjerovati da sam i više od obične Samuele. Da mi je moć mnogo veća. Imala sam pravo. Počela sam ulaziti u um čovjeka ispred sebe. Shvatio je to prekasno da bi pokušao Oklumenciju. Gledala sam slike osobe zakukuljene u ljubičastu kukuljicu. Lice joj je bilo prekriveno koprenom. Zatim sam ugledala sebe kako ležim u Svetom Mungu i spokojno spavam. Zatim da mi čovjek ubrizgava tekućinu u venu...
Prekinula sam čaroliju jer mi je oduzimala previše energije, ali saznala sam što mi se dogodilo i otkuda znam čovjeka koji me drži zatočenu. Bio je to onaj šutljivi vidar. Vjerojatno me drogirao i doveo ovamo. To bi opravdavalo i moju nemoć da razumno razmišljam. Čula sam stenjanje i ubrzo je na mene opet bačen Crucio. Nisam znala mogu li to više izdržati...

P.S. Savjetovala bi vam da pročitate prijašnje postove jer ću sada početi rješavati priču, a tako će vam biti lakše pratiti.

27. poglavlje

Sjedila sam na mračnom stolcu u tami. Zapravo nisam znala je li tama ili svijetlio jer su mi oči bile zavezane. Iz otvorene rane na vratu curila mi je krv. Krv je bila tako vruća. Pokušala sam pomaknuti ruke ili noge, ali sam bila paralizirana. I za svaki slučaj zavezana. Toliko čvrsto da mi je koža na zglobovima bila potpuno crvena. Najednom sam čula korake. Odzvanjali su u praznoj prostoriji. Na trenutak sam prestala disati. Čula sam hladan glas: "Curcio". Tijelom mi je prostrujala neopisiva bol. Kao da mi se tijelo počelo uvijati u neprirodne kutove. Nisam mogla vrištati. Bol je bila neizdrživa.
Najednom je prestala. Hvatala sam zrak, tijelo mi ješ uvijek bilo kao oduzeto. Nisam razmišljala. kao da mi je um prestao raditi. Znala sam da sam živa po tome što mi je srce snažno kucalo.
Opet su se čuli koraci. "Curcio". Opet bol. Počela sam mucati.
- Ne-ne - polako sam otvarala i zatvarala usta. Vruće suze su mi počele kliziti niz obraze. Kao da mi je netko ili nešto svaku kost u tijelu lomi, polako i bolno.
Bol je opet prestala. Prsti su mi počeli podrhtavati. Odjednom sam ih zabila u dlan. Toliko da mi je krv počela curiti niz zapešće. Hladni prsti su mi skinuli povez s očiju...

P.S. Vratila sam se s mora!
Ovako: pročitala sam 7. dio Harryja Pottera i sa tugom zaključujem da je to stvarno zadnji dio. :(
Dobila sam novo računalo.
Opet počinjem pisati redovite postove.
Znam da ovo nije previše dug post, ali ne stignem napisati duži.
Hvala svima koji su me komentirali dok me nije bilo!

OBAVIJEST

Neće me biti dva mjeseca, jer idem na more gdje nemam pristup internetu...osim toga i komp mi je pokvaren

Svejedno me komentirajte i javljajte mi za postove, jer ću sve nadoknaditi

Pozdravi...

p.s. obećajem da ću se vratiti na jesen

26. poglavlje (+ štafeta)

Bila sam na početku beskrajnog hodnika. Bila sam umorna, ali nešto me prisiljavalo da trčim. Nisam htjela trčati, ali morala sam... Dok sam trčala gledala sam kako mi pred očima lete prostorije. Zastala sam, kao ukopana. Začuo se plač bebe. Ruke su mi bile blijede kao smrt. Morala sam otvoriti crvena vrata. Bila sam prisiljena otvoriti crvena vrata. Ruke su mi drhtale. Konačno sam prihvatila kvaku. Prostorija se, vođena magijom, sama otvorila. Vidjela sam raskošno ukrašenu prostoriju. U njoj je bila svilena koljevka. Iz koljevke virile su malene ručice djeteta. Nad njime se saginjala žena u crvenoj baroknoj haljini. Pogledala me, ali kao da me nije vidjela. Njezin pogled prošao je kroz mene.
Vrata su se zalupila. Ja sam prisiljena trčati dalje. Ponovno sam se zaustavila ispred vrata, ovaj put zelenih. Opet sam ih otvorila drhtavim rukama, samo što mi je ovaj put bilo teže otvoriti vrata. Vidjela sam kako ista žena histerično vrišti u šumi. Bila je sama, bez djeteta.
Vrata su se ponovno zalupila. Sve se ponavljalo. Trčanje, zatim vrata, pa opet trčanje. Svaki put vrata su se sve teže otvarala. Nakon prošlih vrata slijedili su prizori iz mog života, sa mojim roditeljima. Bezjacima. Na kraju sam došla do teških, masivnih vrata. Bila su od čistog zlata. Na njima je pisalo budućnost. Ta vrata nisam mogla otvoriti. Nisam mogla. Nakon nekoliko pokušaja sjela sam na pod. Počela sam se ljuljuckati naprijed-nazad. U u šima mi je odzvanjao glas. Bio je bezličan i ponavljao je: Eleonore Eulalie Maurelle de Forcalquer. Svaki put sve glasnije: Eleonore Eulalie Maurelle de Forcalquer, Eleonore Eulalie Maurelle de Forcalquer, Eleonore Eulalie Maurelle de Forcalquer. Sve dok nije postao neizdrživo glasan. Pokrila sam rukama uši, ali glas je i dalje postajao sve glasniji i glasniji. Počela sam vrištati od boli i jada. Odjednom je sve nestalo.


ŠTAFETA od Emme

1.Savršen dan ?
Sunčano i toplo, a ja sam pokraj mora. Naravno i kad nema škole.
2.Što vas na ljudima prvo privuče?
Izraz lica.
3.Koje vas stvari živciraju ili smetaju kod drugih?
Ogovaranje, dvoličnost i licemjerje, laganje... ima toga dosta.
4.Da morate birati, biste li odabrali ulogu čovjeka koji ima novac i karijeru, a nema voljenu osobu pored sebe, ili ulogu čovjeka koji ne živi u obilju novca, ali pored sebe ima voljenu osobu?
Ovo drugo, zato jer u životu nije sve o novcu.
Predajem ovu štafetu:

Ledi
Elli
Jennifer

Štafeta

Rogue mi je prenjela ovu štafetu:

5 mojih najdražih pjesama:

1. Avril Lavigne - Innocence

Waking up I see that everything is ok
The first time in my life and now it's so great
Slowing down I look around and I am so amazed
I think about the little things that make life great
I wouldn't change a thing about it
This is the best feeling

This innocence is brilliant, I hope that it will stay
This moment is perfect, please don't go away, I need you now
And I'll hold on to it, don't you let it pass you by.


2. Dixie Chicks - Not ready to make nice

Forgive, sounds good
Forget, I’m not sure I could
They say time heals everything
But I’m still waiting

I’m through with doubt
There’s nothing left for me to figure out
I’ve paid a price
And I’ll keep paying

I’m not ready to make nice
I’m not ready to back down
I’m still mad as hell and
I don’t have time to go round and round and round
It’s too late to make it right
I probably wouldn’t if I could
‘Cause I’m mad as hell
Can’t bring myself to do what it is you think I should


3. Evanescence - My Immortal

I'm so tired of being here
Suppressed by all my childish fears
And if you have to leave
I wish that you would just leave
'Cause your presence still lingers here
And it won't leave me alone

These wounds won't seem to heal
This pain is just too real
There's just too much that time cannot erase

When you cried I'd wipe away all of your tears
When you'd scream I'd fight away all of your fears
And I held your hand through all of these years
But you still have
All of me


4. Avril Lavigne - Falling into history

Don't matter what people say
I never did believe them
I know, I know they know everything
I’ll be alright by myself
And no one's gonna tell me I'm defined
Confined by love

Now our days seem strange
I guess my heart was bound to change

I fell out, out of you and me
You're fading from view
And you're falling into history
I fell out, out of you and me
You're fading from view
And you're falling into history


5. 3 Doors Down - Away from the sun

It's down to this
I've got to make this life make sense
Can anyone tell what I've done
I miss the life
I miss the colours of the world
Can anyone tell where I am

'Cause now again I've found myself
So far down, away from the sun
That shines into the darkest place
I'm so far down, away from the sun again
Away from the sun again


Prenosim ju na:

Ellu
Kathy
Violet

25. poglavlje

Naglo sam otvorila oči i uspravila se u krevetu. Glava me pakleno boljela, a i još uvijek nisam imala jasnu sliku onoga ispred mene. Nakon nekoliko sekundi vid mi se razbistrio i sada sam jasno mogla vidjeti da ležim u krevetu u svetom Mungu. Kraj mene nije bilo nikoga. Isprva se nisam jasno sijećala što se dogodilo.
U mojoj sobi je još bilo troje osoba. Jedna od njih je bila Leda. Netko je pokucao na vrata. To je bio jedan od vidara.
- Oh, budna si! Tu ih je nekoliko koji te žele vidjeti. - rekao je polu-šapatom.
Nisam odgovorila. Nedugo nakon toga u sobu su ušle Yocelin, ona Slytherinka i Rogue.
- Samuele! - uzviknula je Rogue.
Osmjehnula sam se.
- Hej, koliko sam već dugo ovdje? - upitala sam slabašnim glasom.
- Dva tjedna i četiri dana. - izlanula je Yocelin. Sve tri su imale tamnoljubičaste podočnjake.
- Što je bilo Ledi? -
- Zadržali su je jer se ispodstavilo da je pogođena vrlo čudnim oblikom kletve za omamljivanje. Još uvijek pada u nesvjest svakih tri sata, ali sada su našli i napitak koji pomaže. Samo što mora tu ostati još kojih tjedan dana. - odgovorila je Slytherinka.
- Sigurno te zanima što se dogodilo onaj dan, zar ne? - upitala je Rogue, a ja sam samo potvrdno kimnula.
- Ovako, prvo je Emma (tu je pokazala rukom na Slytherinku) ugledala Nicolette koja je ležala na podu ispred učionice Čarolija. Očito je otišla obavijestiti Flitwicka. - počela je Rogue.
- Ali, ona je izdajica! - povikala sam poprilično promuklo i nekako skvičavo.
- Ne, nije. Bila je pod imperiusom, ali oduprla se tek kada ste vi već bile zaključane u Sobi potrebe. - rekla je Yocelin.
- Jao, gdje su Amy i Annabelle? - upitala sam sjetivši se Annabelle.
- Ne brini se, one su u Hogwartsu. - umirujuće je rekla Rogue, i nakon toga ja sam zatražila da nastave priču.
- Dakle, sam otišla po Rogue, Ledu i Yocelin. Prije toga čula sam da je Nicolette nešto mrmljala o Sobi potrebe. Zatim smo je odnjeli k madame Pomfrey, a zatim smo otišle do Sobe potrebe. Začudo, bila je otvorena. Zatim smo našle tebe, a sve ostalo ti je poznato. - ispričala je Emma.
- Pa, i ne baš sve. Što je bilo nakon što sam izgubila svijest? - upitala sam.
- Zapravo, i ništa posebno. Došao je Dumbledore, i sve to. Samo što su osobe u kukuljicama misteriozno nestale i nitko ih nije pronašao. Zatim su tebe, Ledu i Nicolette prebacili ovdje i to je to. - završila je Yocelin.
U tom trenutku u sobu je ponovno ušao onaj tihi vidar i potjerao Emmu, Yocelin i Rogue van tvrdeći da se moram odmoriti. Zbilja sam bila umorna. Htjela sam čekati da se Leda probudi, ali nisam dočekala. Zaspala sam sanjajući čudan i uznemirujuć san...

...nastavlja se...

24. poglavlje

Sve što se dogodilo odvilo se prebrzo. U jednom trenutku osoba u ljubičastoj kukuljici podigla je štapić i uperila ga u moja prsa. Zatim je osoba u krvavocrvenoj kukuljici bacila štapić na pod. Kada je vidjela da to ne djeluje na osobu u ljubičastoj kukuljici, zgrabila je Roguein štapić i bacila čaroliju. U isto vrijeme osoba u ljubičastoj kukuljici odmakla je štapić od mojih prsa i izgovorila na glas, da je svi na groblju mogu čuti: "Sectusempra!"
Svi su zanijemili. Na mojim prsima nastale su dvije ogromne ogrebotine iz kojih je štrcala krv. Srušila sam se na pod. Plutala sam u lokvi vlastite krvi.
U jednom trenutku nisam vidjela ništa, ali odjednom sam ugledala vlastito beživotno tijelo. Bila sam bljeda kao smrt. Vjerojatno i jesam već bila mrtva. Osjetila sam nemoguću bol, ali ubrzo su iz mene izbrisani svi osjećaji. Strah, tuga, bol... Moj duh odvajao se od tijela. Pogledala sam svoje ruke. Bile su bijele i prozirne. Svakom sekundom bivale su sve prozirnije.
Pogledala sam sve na groblju. Pogled mi se zaustavio na osobi u krvavocrvenoj kukuljici. Samo što kukuljice više nije bilo. Ležala je pored žene. Da, žene. Osoba je zapravo bila prekrasna žena odjevena u mušku pelerinu. Njezina sjajna crna kosa pokrivala joj je pola lica. Na licu joj se ocrtavao nemogući strah, a zatim je postala bezizražajna. Pogledala sam Ledu i Yocelin. Leda je već bila na nogama, ali opet se onesvijestila. Yocelinino lice je bilo jednako bezizražajno kao i lice one žene. Znala sam da sam umrla. Opet sam pogledala svoje ruke. Sada su bile puno prozirnije nego prije jedne minute. Nisam više mogla trpjeti prizor svoga tijela u lokvi krvi. Zatvorila sam oči čekajući da nestanem.
Odjednom sam otvorila oči. Sva moja pozornost bila je na nepoznatoj ženi. Počela je mrmljati neke rečenice koje nisam razumijela. Svaki put kada bi ponovila rečenicu glas joj je bio jači. Ubrzo je počela pjevušiti. Svi ostali u prostoriji prepali su se kada su čuli njezin pjev. Melodiju nisu mogli razaznati, ali opet bilo je jasno da postoji. Moj duh je bio jedva prepoznatljiv. Nekoliko trenutaka više i nestala bih zauvijek.
Ali nisam. Ženin pjev me vodio. Približavala sam se svom tijelu vođena nevidljivom snagom. Opet sam osjetila onu nemoguću bol. Opet je su svi osjećaji bili na mjestu. Strah, tuga, bol... Opet sam imala tijelo. Svega sam se sijećala. Kao i onog osjećaja biti bez osjećaja. Zatim sam pala u nesvijest.

23. poglavlje

- Amy!...Amy! - vikala sam na sav glas.
Annabelle je samo plašljivo hodala iza mene, očito ne shvaćajući što se događa. Sve je izgledalo tako nestvarno. Kao samo jedna noćna mora iz koje ću se svaki tren probuditi.
Zašla sam za jedan spomenik i ugledala Amy na podu. Bila je napola pri svijesti, a napola u transu. Obgrlila je grob na kojemu je pisalo: Christine i Arthur Brooks. To su bili Amyni roditelji. Nije ni čudo da je Amy bila takva. Nikada se nisam usuđivala pitati ju za njene roditelje. Svaki put kada bih započela razgovor, ona bi samo okrenula glavu da ne vidim njene suze.
Jedva sam je uspijela odvojiti od groba. Odjednom sam čula kako netko pokušava otvoriti bravu. Potpuno sam zaboravila da smo u Sobi poterbe. To je značilo da vjerojatno negdje postoje vrata. Možda je Nicolette zamislila da se Soba može otvoriti samo izvana?
- Samuele...! - vikao je netko. Prepoznala sam Ledin glas.
- Tu sam! - odgovorila sam.
Zatim sam čula kako četiri para nogu koračaju kroz groblje. Začuo se preplašen šapat.
- Samuele, gdje si? -
Glasovi su se približavali. Potrčala sam kroz jedan red spomenika i našla se Licem u lice sa osobom u ljubičastoj kukuljici. Povukla me u sjenu Eleonorinog nadgrobnog spomenika i pritisnula mi ruku na usta. Dok sam se ja borila za zrak, primjetila sam da mi osoba sve jače urezuje dugačke crne nokte u lice. Na par mjesta mi je čak potekla i krv. Cijelo tijelo mi je drhtalo od straha za vlastiti život.
- Gdje su ti sada tvoje vjerne sluge, Ellie. - prosiktala mi je na uho na francuskom.
- Samuele, što... - Leda se pojavila, ali nije stigla dovršiti rečenicu, jer ju je osoba u ljubičastoj kukuljici uklela neverbalnom čarolijom. Nedugo zatim pojavile su se i Yocelin, Rogue i još jedna Slytherinka. Nije mi bilo jasno zašto su dovele i Slytherinku, ali nisam imala vremena niti strpljenja za suvišna pitanja. Odjednom se iza jednog nadgrobnog spomenika pojavila - osoba u krvavo-crvenoj kukuljici.
- Puštaj je. Grofica i grof će vas prokleti zauvijek. To su već davno trebalu učiniti. - prošaptala je na francuskom. -
- Pusti me ili će ona umrijeti. - rekla je osoba u ljubičastoj kukuljici.
- Ne, ona ne može umrijeti. - rekla je osoba u krvavocrvenoj kukuljici.
Rogue i Slytherinka su ih samo blijedo gledale jer nisu razumijele ni riječi na francuskom, dok je Yocelin pokušavala nekako pomoći Ledi. Sve je izmaklo kontroli...

...nastavlja se...

22. poglavlje

Potiho sam se šuljala između nadgrobnih spomenika kako bih se približila jecajima. Svaki moj korak je odjekivao neobično glasno. Pozorno sam motrila svaki spomenik ne bi li ugledala neko meni poznato ime na njemu, no niti jedno ime nije bilo vidljivo od nemoguće puno prašine koja je u potpunosti prekrivala sve oko mene. Bližila sam se jecajima...
Napokon, ugledala sam jednu učenicu s prve godine koja je jecala naslonjena na nadgrobni spomenik načinjen od bijelog mramora. Na spomeniku su se nadzirala zlatna slova koje nisam mogla razaznati.
- Jesi li dobro? - upitala sam ju pokušavajući zvučeći što dobroćudnije što sam mogla.
- Kao misliš jesi li dobro? valjda vidiš da nisam!!! - planula je.
Pogledala sam je u čudu. Nisam očekivala takvu reakciju.
- O-o-prosti - promucala je nakon nekoliko trenutaka.
- Nema veze. Ja sam Samuele. - rekla sam dobroćudno.
- Ja sam Annabelle Granger.
- Kako si se našla ovdje? -
- Jednostavno sam se probudila naslonjena na ovaj spomenik. Tu sam i ostala. -
Pomogla sam joj da se pridigne. Dok je Annabelle otresala pelerinu ja sam prišla zagonetnom bijelom spomeniku. Obrisala sam prašinu sa prve riječi. Pisalo je: Eleonore. Obrisala sam i drugu riječ, pa treću itd... Na kraju sam dobila potpun tekst: Počivala u miru Eleonore Eulalie Maurelle de Forcalquer. Bila sam razočarana. Nisam poznavala nikakvu Eleonore. Klonula sam na spomenik. Najednom se u zraku pojavilo zlatno pero. Počelo je pisati po spomeniku zlatna kićasta slova koja su se nadovezivala na ime. Uspravila sam se i pročitala: Samuele Rose! Moje ime preklopilo se sa Eleonorinim i opet razdvojilo. Zatim je jednostavno opet išćeznulo. Dugo nakon toga piljila sam u bijeli nadgrobni spomenik pitajući se da li je ovo priviđenje. Odjednom sam začula nježan ženski glas koji mi je tepao:
- Kakvo su ti bezjaci ime dali! Pogledaj se, Ellie. Sva si prašnjava. Kakvo seljačko ime, Samuele...C-c-c. -
Glupavo sam treptala ogledavajući se oko sebe. Nigdje nije bilo nikoga, izuzmemo li Annabelle. Nije bilo ni Amy...
Amy! Potpuno sam bila zaboravila na nju. Nije je nigdje bilo. Što se to događa...?

...nastavlja se...

21. poglavlje

Nakon što sam im (Amy i Nicolette) sve ispričala počele su sa pitanjima.
- Ako je to krivi Dumbledore, gdje je onda pravi? - upitala je Amy.
- Ne znam. - slegnula sam ramenima.
- Soba potrebe! - uskliknula je Nicolette nakon dužeg razmišljanja. -
- Što s njom? -
- Milslim da je Dumbledore u njoj. - objasnila je Nicolette.
- Pretpostavimo da i je u njoj, kako ćemo ući? - upitala sam.
- Smislit ćemo nešto. -
Protiv svoje volje pošla sam za Nicolette. Kada samo se našle ispred mjesta gdje se ulazi u sobu potrebe, Nicolette je rekla:
- Mislim da znam što je počinitelj zamislio. Prepustite sve meni. -
To mi je ipak bilo malo sumnjivo, ali vjerovala sam Nicolette. Nicolette je zatvorila oči i nakon nekoliko sekundi opet ih otvorila. I zbilja, prolaz u Sobu potrebe otvorio se. Ja, i Amy ušle smo unutra, ali Nicolette je ostala vani. Čim sam ušla, zapuhnuo me miris truleži i raspadajućeg mesa. Bilo je mračno. Kada su mi se oči malo priviknule na mrak shvatila sam da smo na groblju. Okrenula sam se prema Nicolette kako bi je upitala čemu sve ovo, kada sam primjetila da joj se izraz lica počinje mjenjati. Postao je pakostan i željan osvete. Nije ulazila u Sobu. Pogledala je prema meni I prosiktala:
- Istrunut ćete ovdje. Ti i mutnjakuša. -
Zgrozila sam se. Kako nam može to napraviti, a pogotovo nazvati Amy mutnjakušom?
- Samuele, što je rekla? - upitala me Amy
- Zar nisi čula? -
- Ne, čula sam samo siktanje. -
Raskolačila sam oči. Ako je Amy stvarno čula samo siktanje, to znači da je Nicolette pričala na praselskom. A koliko ja znam, Nicolette ne zna praselski. Ili sam se možda prevarila?
Suze su mi počele navirati na oči od pomisli da ćemo stvarno umrijeti ovdje. Oko nas je bila samo magličasta prašina i nadgrobni spomenici. Odjednom se začuo jecaj. Zatim, još jedan. Sažalila sam se nad Amy (pretpostavila sam da je to bila ona).
- Nemoj plakati. - tješila sam ju.
- Ja ne plačem. - odgovorila mi je začuđeno.
- Zar je tu još netko? -
Ta misao bila mi je vodilja da ne smijemo odustati. Odlučila sam potražiti tu osobu...

...nastavlja se...

20. poglavlje

Ustao je i Flitwick. Otrčao je (koliko su ga njegove male noge nosile) do Dumbledora gdje je trenutno stajao i Snape. Iz daljine sam vidjela da su se prepirali. Ja sam iskoristila to što sam još uvijek na metli i diskretno, koliko je to bilo moguće, im se približila. Nakratko sam se osvrnula i vidjela kako dva ravenclawska goniča gađaju slytherinske lovce maljcima. Nasmijala sam se i u tom trenutku Snape se osvrnuo prema meni i prostrijelio me pogledom.
- Maknite se, gospođice Rose. - prosiktao je, a ovo gospođice je sarkastično naglasio.
- Zašto? - odgovorila sam otrovno.
- Molim, netko je nešto rekao - upitao je Flitwick.
- Mislim da je to bila Samuele - zainteresirano je odgovorio Dumbledore.
- Ja, ja... - promucala sam.
- Samuele, čekam vas u svom uredu. Posrijedi je nešto veoma važno. - nakon što je to izrekao, Dumbledore je pošao, kao i mnogi drugi, prema izlazu, a ja sam skoro pala s metle. Zar će mi opet govoriti u zagonetkama ili će me kazniti za nešto? Dvoumila sam se. Pola ekipe je već bilo u svlačionici, pa sam i ja sletila. Nakon što sam se presvukla i istuširala uplašeno sam krenula prema Dumbledorovom, uredu.
- Limunov... - počela sam, ali vodoriga se već pomaknula i iz otvora je izašao Dumbledore.
- Samuele, već je bilo i vrijeme. - oduševljeno će Dumbledore.
Ja sam zbunjeno ustuknula.
- Za mnom! - naredio mi je. Na trenutak sam pomislila da to i nije pravi Dumbledore, ali svejedno sam pošla za njim. Ušla sam u ured. odjednom sam se okrenula, ali bilo je prekasno. Dumbledore je pohrlio na mene i počeo me daviti. Ja sam pokušala doseći štapić koji mi je pao na pod. I dosegla sam ga vršcima prstiju. Nisam se mogla sjetiti niti jedne čarolije, ali reagirala sam. Probola sam "Dumbledora" u slabine. Odvojio je ruke sa moga vrata i zateturao. Odjednom se preobrazio. Postao je osoba u ljubičastoj kukuljici. Ja sam stajala kao da me pogodio grom. Osoba je potrčala i nestala. Odlučila sam da je najbolje da odem do društvene prostorije. Kada sam izrekla lozinku i provukla se kroz otvor zaorilo sejedno glasno Iznenađenje!. Do mene su pohitale Rogue, Nicolette, Amy i još dvije Ravenclawke.
- Samuele, nećeš vjerovati što se dogodilo! - uzbuđeno je uskliknula Amy.
- Tko ste vi? - upitala sam ostale dvije Ravenclawke.
- Ja sam Veronica. - rekla je prva.
- Ja sam Samantha. - rekla je druga.
- Dakle, što je bilo? - upitala sam.
- Kada si ti otišla Snape je izazvao Flitwicka na dvoboj. Znaš ono, tko pobijedi dobiva utakmicu. I tako su oni stali na licu mijesta... - počela je Nicolette.
- Da skratimo: Snape je jednom razoružao Flitwicka, ali Flitwick je pogodio Snapea veeelikom dozom bala šišmišica. Tako je Snape izgubio dvoboj, a bale šišmišice još dugo neće oprati. - završila je Veronica.
- Mislim da se bale šišmišice trebaju uvrstati u školsko gradivo. - čeznutljivo će Samantha.
To su bile stvarno dobre vijesti, ali ja sam se sjetila onoga incidenta u Dumbledorovu kabinetu. Pozvala sam Nicolette i Amy u stranu.
- Nicolette, Amy, mislim da me netko želi ubiti... -

...nastavlja se...

19. poglavlje

Slijedeći dan je bila velika utakmica između Ravenclawa i Slytherina. Trebali bi pobijediti Slytherine s 200 bodova razlike ukoliko želimo sa trećeg mjesta doći na prvo. Ali, imamo očajnu metlobojsku ekipu, pa je malo vjerojatno da uopće pobijedimo. Bezvoljno sam razvlačila svoj doručak. Prof. Flitwick je ustao sa profesorskog stola i objavio da svi Ravenclawi šeste i sedme godine pođu do Sjeverne kule. Siva dama, Rawenclavski duh poželjela nam je svima sreću. Mi smo zbunjeno pošli za prof. Flitwickom. Zatim je objavio (stajao je na stolici da ga svi vidimo) da traži tragača sa iskustvom. Čulo se mrmljanje, ali prof. Flitwick se nije dao smesti.
- Kao što znate danas jednostavno moramo pobijediti Slytherine, inače padamo na četvrto mijesto. -
- Pa mi već imamo tragača! - nekoliko glasova se pobunilo.
- Ne, nemamo više tragača. Nakon onih nereda u Hogwartsu roditelji su je premjestili u drugu školu, u Americi. - odgovorio je Flitwick iznervirano.
- I to smo saznali tek danas? - upitao je neki Ravenclaw.
- Da, to smo saznali tek danas. Dosta rasprave. Ima li dobrovoljaca? -
Prije nego sam shvatila što radim, Nicolette me povukla pred mnoštvo i rekla:
- Samuele se javlja. -
- Što? - rekla sam užasnuto.
- Nemoj se praviti skromna, Samuele. Znaš da odlično letiš. - odgovorila je uporno.
- Dakle, gospođice Rose. Čestitam, u ekipi ste. - rekao je Flitwick.
- Samo tako, zar ne moram proći pripreme, između ostalog, danas je utakmica! - protestirala sam.
- Nemamo vremena s tim, kapetan Adams će te upoznati s taktikom. Tko zna, možda uspije rezervirati teren prije utakmice. Znate, za vježbanje. - rekao je Flitwick.
Nisam imala druge nego poći za njim. Bilo mi je zlo od tuđeg zurenja. Osjećala sam čudno golicanje u trbuhu. Flitwick me odveo do tog Adamsa. To je vjerojatno novi kapetan, nikad prije nisam čula za njega. zatim su me odvukli na teren, a meni je sve više bilo zlo...
Dakle, Adams tj. Peter kako mi se predstavio počeo je bacati začarane loptice u zrak koje sam ja trebala loviti. Vinula sam se u zrak, ali letjela sam užasno loše.
- Hm... Nisi baš nešto - zaključio je Adams. Inače bih to shvatila kao uvredu, ali ovaj put je bio u pravu.
Utakmica se opasno bližila. Ja nisam imala volje nizašto. Napokon, pošli smo prema igralištu. U svlačionici smo ponovno razradili taktiku. Svi ostali igrači su me sumnjičavo gledali. Kao da mi nije dovoljno grozno i bez toga. Zajahali smo metle i vinuli se u zrak. Osjećala sam da mi lagani povjetarac mrsi kosu. Ovaj put na metli uopće nije bilo tako loše. Dapaće, osjećala sam se slobodnom. Kao da mi nije ništa važno osim mene, moje metle i zvrčke. Unatoč prastarom Kometu na kojemu sam letjela za ratko vrijeme postigla sam začuđujuću brzinu. Ugledala sam malu zlatnu zvrčku na udaljenosti od oko 50 metara, ali je nisam smjela uloviti. Ne još. Prvo smo trebali postići 50 bodova razlike nad Slytherinima. Ali, ugledala sam Slytherinskog tragača kako se obrušava u smijeru zvrčke. No, ubrzo ga je pogodio maljac i on se počeo rušiti prema zemlji. Čula sam kako komentator objavljuje da Rawenclavi vode 70:20. Automatski sam pojurila prema zvčki. Nakon nekoliko krugova oko igrališta, uspijela sam uloviti zvrčku. Madame Hooch je zazviždala za kraj utakmice i cijela Ravenclawska tribina stajala je na nogama. Ali čula sam i usklik Slytherina. Njihov lovac uspio je postići gol. Naravno, svi smo pomislili da se to uopće ne broji u poene, ali vidjela sam kako Snape protestira. Rezultat je sada pokazivao 220:30 za Rawenclave. Što je značilo da smo trenutno na drugom mjestu. Ali, bilo je tako očito...

...nastavlja se...

P.S. Evo mali dodatak uz post. Malo informacija za 7. nastavak Harryja Pottera (Harry Potter i sveci smrtnici)


Ovako bi trebala izgledati naslovnica 7. dijela. Iako u to nisam potpuno sigurna...nepotvrđena informacija.

I još vezano i uz novi film...

18. poglavlje

Zbunjeno sam gledala.
- Kakvu istinu? - upitala sam prilično tupavo
- Istinu. - Dumbledore je rekao mirno.
- Ima li to veze sa mnom?
- Da. Kao što si već sigurno primjetila... - opet je počeo, ali nije završio rečenicu.
U sobu je uletjela sova. Bila je to Lu. Izgledala je neuredno i umorno, ali svejedno se borila sa madame Pomfrey.
- Ova blesava sova nikako da shvati. - madame Pomfrey je bila ljutita.
- Ona nije blesava! - protestirala sam.
- Pustite ju unutra. - rekao je Dumbledore.
- Gledajte, ima pismo! - uzviknula sam, a Lu je poletjela prema meni.
- Pročitaj ga. -

A u pismu je pisalo:

17. poglavlje

Voldemort i jedan smrtonoša približavali su se Gryffindorki. Nisam znala što da učinim. Odjednom mi je nešto sinulo. Zelena je svjetlost sjevnula iz Voldemortova štapića. Ja sam skočila ispred nje. Odbila se od mene, ali i ja sam se srušila, te preobrazila iz psa natrag u sebe. Kroz napola zatvorene oči vidjela sam da se prostorija ispunjava blješavo bijelom svijetlošću, te da Voldemort i smrtonoše bježe pokrivajući lica rukama. Znala sam sve što drugi misle i što osjećaju, čula sam njihove misli u svojoj glavi. Većina ih je osjećala strah, neki strahopoštovanje. Imala sam potpunu kontrolu nad svima. Primjetili su da ležim. Neki su zavrištali, a neki su mi prišli zajedno sa profesorima. Osjećala sam da me vode do bolničkog krila. Glava mi je postala nepodnosivo teška, a tijelo mlitavo. Bilo mi je neugodno, jer sam znala da svi gledaju u mene. Osjećala sam njihove poglede. U Velikoj dvorani čuo se žamor. Polako je svitalo jutro. Prve sunčeve zrake obasjale su me na putu do bolničkog krila. Osjećala sam da letim, a onda veliku bol. Ubrzo sam pala u neku vrstu kome. Bila sam na granici života i smrti, ali život je prevladao...

***

Sanjala sam opet onaj isti san, ali ovaj put sam vidjela i lice osobe u krvavocrvenoj kukuljici. Bila je to žena...Žena koju sam već negdje vidjela...Ona je postojala u mojoj podsvjesti...

***

Polako sam otvorila oči i opet ih naglo zatvorila jer mi je smetala jaka svijetlost. Pokraj mene su bile: Nicolette, Amy, Leda, Yocelin, Enika, Rogue, J.J., CN, Carmen, Arabella, Amelia, Mary, ona Gryffindorka, Anna i...Violet.
- Gdje sam? - upitala sam, a one su tek sada shvatile da sam budna.
- U bolničkom krilu. Trebala si danas biti prebačena u Sveti Mungo, ali sada kada si se probudila vjerojatno ćeš ostati ovdje. - rekla je Violet.
- Ti si bila ovdje, zar ne? Bez svijesti. - upitala sam ju.
- Da, imala sam viziju svega ovoga, ali sam se onesvijestila i nisam mogla nikoga upozoriti. - odgovorila mi je.
- Ja sam Katie. - rekla je Gryffindorka, a ja sam joj na to samo kimnula glavom.
U sobu je ušla madam Pomfry.
- Gospođice Rose, prof. Dumbledore bi htio popričati s vama. -
- Nije mi bilo jasno što želi od mene, ali dok sam ja o tome razmišljala, Dumbledore je ušao i madam Pomfry je istjerala sve van. Bili smo sami. Dumbledore je počeo:
- Samuele, vrijeme je da saznaš istinu... - počeo je.

nastavlja se...

16. poglavlje

Nakon predavanja sišle smo na večeru. Sve na stolu je izgledalo ukusno. Htjela sam prionuti na jelo kada je u Velikoj dvorani nestalo svjetla. Kroz mrak sam uspijela vidjeti kako prof. Dumbledore pokušavaju upaliti svijeće, ali svijeće se nisu dale upaliti. Kao da ih je netko polio vodom. Vani je bješnjela oluja. Prof. Dumbledore je počeo smirivati učenike koji su negodovali. Sa drugog kraja Velike dvorane, od stola Hufflepuffa se začuo vrisak. Nakon vriska sljedilo je glasno i neugodno kašljanje. Na kraju mukli udarac. Nedugo zatim se čuo drugi vrisak. No, ovaj je davao smisla događaju.
- NE, MRTVA JE! -
- Fuj, u prostoriji sam s mrtvacem...! - nekoliko Slytherina je uzviknulo u isto vrijeme.
Kada su mi se oči navikle na mrak, vidjela sam Dumbeldorovo mrtvački blijedo lice. Počela sam se prisjećati Tromagijskog turnira od prije dvije godine. Poginuo je jedan Hufflepuff. Vjerojatno se sad svi u prostoriji toga prisjećaju. Još uvijek sam sjedila na svom mjestu potpuno paralizirana. Bila sam najbliže ulazu u Veliku dvoranu. Zato sam čula ovaj razgovor, a drugi nisu.
- Sve je napravljeno kako ste nam rekli - rekao je prvi, ponizan glas.
- Odlično - rekao je duboki, polu-mrtvački glas i počeo proizvoditi zvukove koji su trebali biti smijeh, ali su zvučali samo kao mvhaha ili tako nešto.
- Samuele, što ako je to onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti? - upitala me Amy.
Nisam odgovorila. I sama sam strahovala od toga. Onaj glas me je podsjećao na njega. Glasovi su nastavili razgovor.
- Kada ulazimo? - prvi glas je prošaputao.
- Uskoro, zapravo SAD! - drugi glas nije uspio završiti rečenicu.
U Veliku dvoranu počele su ulaziti horde smrtonoša. Amy je bila u pravu, to je zaista bio Voldemort. Učenici su počeli paničariti. Ja sam se vođena instinktom pretvorila u psa. Ali snježno-bijelog psa je bilo lako uočiti. Sakrila sam se ispod stola. Voldemort je prišao jednoj Gryffindorki sa druge godine. Tada sam osjetila nešto što vjerojatno nikad više u životu neću osjetiti: Nagon da spasim život.

nastavlja se...

15. poglavlje

Probudila sam se naravno u bolničkom krilu. Pokraj mene je još uvijek bila Viloet. Bez svijesti. Madam Pomfry je primjetila da sam budna.
- Dobro jutro! - rekla je - nisam te htjela buditi, ali ruka ti je u redu kao i sve ostalo, pa mislim da stigneš na drugi sat. -
- Dobro. - promrmljala sam sneno i izvukla se iz kreveta.
Bolničko krilo bilo je skoro prazno. Tamo smo bile samo Violet i ja. Spremila sam se na brzinu i odjurila do učionice Napitaka. Nicolette i Amy su već bile ispred učionice. Odahnula sam što još nije počeo sat. Imali smo nastavu zajedno sa Gryffindorima. Hm...to je jedina prednost današnjeg sata, jer umjesto Slytherina koji ismijavaju i ostaju pošteđeni Snapeovih uvreda tu su Gryffindori. Sada će Snape terorizirati obadvije strane. Došla sam do Amy i Nicolette. Tamo su još bile Rogue, Carmen i još dvije Gryffindorke.
- Samuele! Mislila sam da izlaziš iz bolničkog krila tek sutra. - rekla je Amy čim me primjetila.
- Zar vam je madam Pomfry nešto govorila jučer? - upitala sam zbunjeno.
- Da, i rekla je da izlaziš sutra. - nadopunila ju je Rogue.
Slegnula sam ramenima i odustala od daljnje rasprave.
- Ja sam Amelia Jacobs. - progovorila je jedna od Gryffindorki koje su dosad samo slušale razgovor.
- Ja sam Mary Matthews. - rekla je druga.
- Ja sam Saumele. - rekla sam.
- Evo Snapea - prostenjala je Carmen.
Ušli smo u učionicu. Radili smo napitak istine. Začudo meni je uspio iz prvog pokušaja.
- Gle, gle gospođici Rose je uspjelo! - rekao je podrugljivo - daj mi to!
Konačno napravim dobro neki napitak, a on viče na mene. Samo što nije bio tako 'niježan' sa ostalima. Ja sam još dobro prošla. Uzeo je pik na Ameliu. Njoj je napitak poprimio prljavo-žutu boju. Ili kako bi rekla Nicolette 'kaki' boju. Ostalo neću ni spominjati. Sve je jasno. Sve ostalo je prošlo dobro. Mislim na predavanjima. Ali sutra nas je čekao pravi užas...

nastavlja se...

14. poglavlje

Sve je bilo tamno. Vrisak. Bljesak. Netko je panično vrištao iza mene i grcao se u suzama. Bio je to ženski glas. Do sada me je netko držao u naručju, ali pala sam na vlažnu zemlju. Oko mene su bile zmije. Bila sam previše preplašena da bi pustila i glasa od sebe. Opet bljesak. Onaj ženski glas je grcao: "Ellie, ellie". Netko me je opet podignuo. Bila sam svijesna da nisam imala više od šest mjeseci. Sada je zabljesnulo zeleno svijetlo. Kroz bljesak sam mogla vidjeti...osobu u krvavocrvenoj kukuljici. U sjeni kukuljice sam mogla vidjeti nježne obrise lice zgrčene od boli. Drhtavo je podigla čarobni štapić i prostenjala: "Avada kedavra!" Osoba koja me je držala je pala na pod i ja sa njom. Odnekuda je istrčala još jedna osoba. U trku me privinula k sebi i nestala u mraku. Imala sam dovoljno vremena da se blago otrgnem iz stiska i posledam iza sebe. Opet je bljesnulo. Vidjela sam da osoba u krvavocrvenoj kukuljici više nema kukuljicu na sebi. Jasno sam joj mogla vidjeti lice. Ona je...

***
Opet sam sanjala isti san nakon podosta vremena. Zapravo više i nije bio isti. bilo je još nekih detalja oko te noći u kojoj se promijenila moja budućnost. Nisam sa sigurnošću znala da li je to što sanjam zbilja. Jednostavno sam to predosjećala.
Uspravila sam se u krevetu. Probudila sam se na drugom kraju kreveta. Noge su mi visjele preko ruba. Bio je to prilično nemiran san. Presvukla sam se u pelerinu i išuljla se na doručak. Amy, Nicolete i Rogue su još spavale. Nisam ih htjela ponovno buditi. uostalom sam htjela biti malo sama. Nisam baš bila sigurna da li im još uvijek vjerujem. U Velikoj dvorani je bilo jedva nekoliko učenika. Uglavnom su bili Slytherini i Hufflepuffi. Bila je i jedna Gryffindorka. Stvarno je bilo čudno vidjeti samo nekoliko učenika jer je Velika dvorana u svako doba dana vrvjela od učenika. Doručak se još nije pojavio za stolom, pa sam odlučila prošetati dvorištem. Baš sam krenula prema izlazu, kada je jedna djevojka potrčala do mene.
- Čekaj! - povikala je. Njezin glas je nekako čudno odjekivao dvoranom.
- Zašto? Tko si ti uopće? - upitala sam tupo.
- Idem i ja s tobom, ovdje je nekako sumorno raspoloženje. - odgovorila je.
Pristala sam, zapravo mi je bilo svejedno. Malo sam htjela biti sama, ali u isto vrijeme mi je godilo društvo.
- Ja sam Arabella. - rekla je raspoložena za razgovor.
- Ja sam Samuele - odgovorila sam.
Izašle smo iz Hogwartsa. Shvatila sam da nije više od sedam sati. Točnije bilo je pola šest. Prošetale smo se oko jezera sve do Zabranjene šume. Na kraju se razgovor sveo na ustajanje rano ujutro. Saznala sam da je Arabella imala nesanicu, pa je tako rano ustala. Ja sam odgovorila isto. Ubrzo smo se vratile u Hogwarts, u Veliku dvoranu. Ponovno je sve bilo puno učenika. Nicolette i Amy su već sjedile za ravenclawskim stolom. Prišla sam im i sjela do njih. Zgrabila sam prepečenac bez riječi. Nisam odavala razpoloženje za razgovor. Konačno je Nicolette razbila neugodnu tišinu.
- Samuele, zar se ti ljutiš na nas? - upitala je.
- Ne - rekla sam mirno, iako sam u sebi kipjela od bijesa.
- Znam da se ljutiš - Nicolette je bila uporna, - je li to zbog onoga noćas? -
- Ne - čula sam samu sebe kako odgovaram.
Namjeravala sam nastaviti ovaj dijalog, ali morale smo požuriti na nastavu. Prvi sat smo imali travarstvo sa Gryffindorima. Prof. Sprout je bila loše volje. Na satu smo morali presaditi neku čudnu tamnoljubičastu biljku iz jedne tegle u drugu. To je trebalo biti lako (tako je prof. Sprout tvrdila) iako je biljka grizla i lučila svijetlozeleni otrov iz pora na stabljici. Kada sam je iskopala iz prve tegle i podigla kako bi je stavila u drugu uznemirila se i počela lučiti otrov. Nije mi mogla ništa jer sam imala debele kožne rukavice. Otrov je kapao na pod. Ja sam se poskliznula i uhvatila se za policu pokraj mene. To me zadržalo u zraku. Rukavica na desnoj ruci mi se malo spustila, tako da je otkrila mali dio kože. Biljka je u tome vidjela priliku za bijeg, pa je zarila svoje oštre zube u moj neotkriveni dio kože. Ja sam poskočila od boli i ispustila je iz ruku. Sljedeće što sam vidjela bila je kako bespomoćno leži na podu u lokvici otrova. Ruka mi je pulsirala i krvarila. Prof. Sprout me je poslala u bolničko krilo. Jedna Gryffindorka pokraj mene se ponudila da me otprati. Ja sam zahvalno prihvatila, jer mi se počelo činiti kako gubim svijest.
Na putu do bolničkog krila bilo mi je dovoljno dobro da malo porazgovaram s djevojkom.
- Ja sam Carmen - predstavila se.
- Ja sam Samuele -
Razgovrale smo sve do bolničkog krila. Tada je Carmen otišla natrag na nastavu, a mene je preuzela madam Pomfry. Prisilila me je da legnem na krevet. Izlječila je ugriz, ali se ispostavilo da mi je malo otrova ušlo u krv, pa sam morala ostati preko noći. Pokraj mene je bila još jedna djevojka s pete godine. Bila je bez svijesti. Madam Pomfry je primjetila da je gledam. Objasnila mi je da je to Violet Granger i da je stradala u dvoboju. Sjetila sam se da sam je vidjela sa prijateljicom Annom onaj dan pokraj jezera. Tada je ušla Anna i prišla njezinom krevetu. Zanimalo me je što će dalje biti, ali upravo tada je lijek koji mi je madam Pomfry dala počeo djelovati i ja sam zaspala.

13. poglavlje

Probudila sam se. Zbunjeno sam pogledala oko sebe. Zapravo i jesam bila zbunjena. A bila sam zbunjena zato jer sam se probudila u društvenoj spavaonici ravenclawa. Opet sam pomislila da je ono što sam "doživjela" bio samo san. No, nisam bila sigurna da li sam uopće željela da to bude samo san. Pogledala sam na sat na mom ormaru. Bilo je tri ujutro. Odjednom sam se sjetila ponovnice. Pogledala sam u ormar. Ponovnica je bila tu. Mirno je spavala. Odjednom je otvorila oči i počela veselo skakutati. Otvorila sam ladicu na mom noćnom ormariću gdje sam držala hranu za nju. Pružila sam joj jednu isušenu bubu (to je bilo naravno odvratno za mene), a ona je to zahvalno prihvatila. Odjednom mi se učinilo sa čujem mrmljanje. Zapravo mi se i nije učinilo. Nicolette je imala običaj mrmljanja u snu. Probudila sam nju, Amy i Rogue. Zapravo sve koje su mi bile pri ruci. Nakon poprilično dugog gunđanja sve tri su se konačno digle iz kreveta.
- Vratila sam se. - objavila sam im.
- A gdje si bila, ako si se vratila? - upitala me Rogue.
- Pa, u Zabranjenoj šumi - odgovorila sam iznervirano.
- Gledaj, Samuele, baš i nije normalno da se odjednom probudiš usred noći i kažeš nam da si se vratila iz Zabranjene šume! Vjerojatno si to samo sanjala. - Nicolette je odgovorila.
Pažljivo sam pogledala svaku od njih. Nisu odavale da su pod imperiusom ili nečim sličnim. Odjednom sam se nečeg sjetila.
- Pa, ja više nisam pas! - povikala sam (što i nije bilo pametno kada uzmete u obzir da smo još uvijek bile u spavaonici, no srećom se nitko nije probudio).
- Zar si ikad bila? - tupo me upitala Amy.
Sada sam tek blenula u njih. Zar se stvarno ničeg ne sijećaju? Sada više ni ja nisam bila sigurna da li je sve to bio samo san. Opet sam pogledala u Amy, Nicolette i Rogue. Nisu izgledale kao da se žele našaliti samnom. Opet sam legla u krevet. One su napravile isto. U krevetu sam opet dobro promislila o svemu. Puno pitanja mi se gomilalo u glavi. No, nakon nekog vremena me svladao san.

P.S. Molim one koji su u likovima, a još nisu bili u postu za malo strpljenja jer se radnja u ovih par postova odvijala u Zabrnjenoj šumi, a tamo nisam mogla ubacivati likove. U ovom postu je samo Rogue, zato jer dijelimo spavaonicu. Obećajem da ću u sljedećem postu ubaciti barem dva nova lika i da ću one koje sam ubacila, ali sam na kratko opet ubaciti i da će ti imati važnije uloge (npr. Anna i Violet).

12. poglavlje

Polako sam otvorila oči. Trebalo mi je dosta vremena da dođem k sebi. Još uvijek sam bila pas. Dakle to nije bio san. Sve što se dogodilo je bila stvarnost. Malo sam pogledala okolinu. Nije bilo ničega osim gustog drveća čije su krošnje prekrivale nebo iznad mene. Nakon sekunde sam se sjetila gdje sam - Zabranjena šuma. Na drugoj godini sam se izgubila u njoj. To neću nikada zaboraviti. Sve je bilo jednako kao tada, na drugoj godini. Pokušala sam se orijentirati, ali sve oko mene je bilo tako jednako. Pokoji grm, pa red stabala, pa opet neki grm... Potrčala sam, ali nakon par minuta sam se našla opet na istom mjestu (barem sam tako mislila). Odjednom je nešto zašuštalo iz grma pokraj mene. Prepala sam se od pomisli da je vukodlak. No, nije bio vukodlak. Bio je to prekarasan jednorog. Progalopirao je pokraj mene. Isijavao je posebnu svijetlost. Vođena nagonima, potrčala sam za njim. Odjedanput sam ga izgublia iz vida. Jednostavno je nestao. Pomaknula sam se nekoliko koraka unaprijed. Nakon toga je sva šuma nestala. Izašla sam na čistinu. Ponovno sam udisala svjež zrak, za razliku od vrlo vlažnog zraka u šumi. Zapravo kada bolje promislim, nisam znala da postoji čistina u Zabranjenoj šumi. Na toj čistini sve je bilo tako savršeno. Odjednom sam začula zavijanje. To nije bilo kao vučje zavijanje. To je bilo kreštavo u naletima čak i histerično zavijanje. Zvučalo je kao zavijanje - zmaja! To nisam ni stigla dovršiti misao, kada me je nalet vatre okrznuo po leđima. Podigla sam pogled i vidjela ogromnog, smaragdno-zelenog zmaja. Prva pomisao mi je bila bijeg, no odjednom se zmaj srušio na pod. Prišla sam mu, no i ja sam osjetila da me nešto guši. Ponestalo mi je kisika. Slika mi se pošela zamućivati. Po drugi put u ne-znam-koliko vremena onesvijestila. Zadnje čega se sijećam bilo je to kako padam na toplu, zmajevu ljusku.

11. poglavlje

Probudili su me nečiji koraci. Pretpostavila sam da je opet došla osoba u krvavocrvenoj kukuljici. Zapravo nadala sam se, jer imam puno, puno pitanja za postaviti. Probudila sam Amy i Nicolette. Željela sam da i one budu prisutne. Kada sam ih probudila bile su uzbuđene, ali su se svejedno nevoljko dignule iz kreveta. Prošuljale smo se pokraj kamina u društvenoj prostoriji. Odjednom sam začula zavijanje. To su sigurno bili vukodlaci iz zabranjene šume. Ne znam zašto, no osjećala sam potrebu da se protegnem. To sam i učinila. Odjednom se moje tijelo počelo mijenjati. Rasla mi je bijela dlaka. Moje ruke su se polaku pretvarale u velike bijele šape. Nisam znala što mi se događa. U jednom trenutku sam još uvijek bila Samuele, a u drugom veliki bijeli pas. Bolje rečeno animagus. Bacila sam pogled na Amy i Nicolette. Zapanjeno su gledale u mene kao da sam prvo svjetsko čudo. Zapravo to i jesam bila.
- S...S...Samuele - promucala je Amy.
- Jesi li to stvarno ti? - oprezno je upitala Nicolette.
- Da, jesam. - odgovorila sam zbunjeno.
- Pa ti si animagus. - zaključile su u isti glas.
- Ovo je stvarno čudno, prvo to da si prasel-ust, pa onda da si animagus. Što se s tobom događa? - rekla je Amy.
- Ne znam ni sama. - odgovorila sam.
- Tko god da je maloprije bio na hodniku sad ga više nema. - trgnula se Nicolette.
- Nećemo nikad znati ako ne provjerimo. - zaključila sam.
Krenule smo prema izlazu iz društvene prostorije, no Nicolette je odjednom stala i upitala:
- Ali Samuele, ti se moraš natrag preobraziti. Što ako te netko vidi? -
- Tu imamo mali problem. Ja ne znam kako se to radi. - rekla sam.
- Nema veze, tko bi te vidio u tri u noći? - smireno je odgovorila Amy.
- Pa onaj koga tražimo u tri u noći. - odgovorila sam iznervirano.
- Očito je da ako je to stvarno ona osoba u krvavocrvenoj kukuljici, onda ona zna malo više o tebi. Možda ona zna zašto si sada odjednom animagus. - zaključila je Amy.
Prihvatile smo to kao riješenje problema i onda smo konačno krenule za osobom u krvavocrvenoj kukuljici. Krenule smo niz hodnik i stepenicama se spustile dolje, gdje je bio još jedan hodnik. Provirila sam iza ugla i ugledala: ne osobu u krvavocrvenoj kukuljici, nego - Snapea! Šuljao se hodnikom sa nekom mutno-crnom bočici u ruci. Sjetila sam se da su Amy i Nicolette još uvijek tu. Dala sam im repom znak da se vrate u spavaonicu. Odlučila sam sama istražiti što Snape radi ovdje. Čeklala sam dok ne odu i onda sam napravila najgluplju stvar na svijetu. Napala sam ga u namjeri da ga ugrizem. On se na vrijeme okrenuo i uperio štapić u mene. Izgovorio je valjda čaroliju perfectus totalus ili nešto tako. U svakom slučaju ja sam ostala ukopana na mjestu. Snape me počeo promatrati. Počela sam se osjećati čudno. Počela sam osjećati da Snape zna da sam to ja. Osjećala sam da zna o meni i više nego i ja sama. Pogodio me je čarolijom za omamljivanje. Odjenom mi se počelo vrtiti. Zacrnilo mi se pred očima...

-ja-

...nastavlja se...

Štafeta

Evo jedne štafete koju mi je prenjela Leda. Mislim da joj je to treći krug. U svakom slučaju na njoj bi trebalo biti (osim 5 stvari koje ne znate o meni) i 5 stvari koje želim u 2007. godini ( to sam vidjela u drugim hpff blogovima). No kako je sad već veljača i moje želje za 2007. godinu su se većinom ostvarile, pa to neću pisati i odmah ću prijeći na 5 stvari koje do sada niste znali o meni.

1. Obožavam životinje, a posebno pse.

2. Volim putovati. Obišla sam skoro cijelu Italiju, a bila sam između ostalog i u Parizu.

3. Po prirodi sam užasno tvrdoglava u smislu da kada se nečeg prihvatim, to moram i napraviti. Zapravo kada malo bolje razmislim tako je nastao ovaj blog.

4. Omiljena razonoda su mi: knjige, oduvijek sam voljela čitati, ali mrzim knjige koje su zadane za lektiru, još volim i surfanje internetom i gledanje televizije, tu ne moram ništa objašnjavati, zar ne?...

5. Ljevakinja sam i jednostavno ne mogu pisati desnom rukom. Nekad me živcira kad mi se dešnjaci zbog toga čude.

Evo, napisala sam pet stvari koje možda niste znali o meni. Nadam se da ćete me sada malo bolje upoznati.

ŠTAFETU PRENOSIM NA:
Ellu
Rogue
Violet
Annu Griffindor
Arabellu

Sad se i vi malo mučite...pozdrav svima!

10. poglavlje

Kada sam se danas probudila prvo čega sam se sjetila je bilo: Danas je Noć vještica! A to znači da nema nastave! Potpuno sam zaboravila. Brzo sam probudila Amy i Nicolette. Pošle smo na doručak. Kada smo došle, vidjela smo da je Velika dvorana je cijela u pripremama. Hagrid i profesori su postavljali izduljene bundeve, a na putu smo čak naišle na umjetnog šišmiša. Zapravo, kada nas je napao da nam isiše svu krv, se ispostavilo se da nije umjetan i da uopće nije bio dio ukrasa za Noć vještica. No sve ostalo je bilo itekako dio. Kada smo se vraćale sa doručka vidjela smo natpis na oglasnoj ploči. Na njoj se uglavnom radilo o večerašnjoj zabavi povodom Noći vještica. Dok sam to čitala pokraj mene je prošla neka hihotava Slytherinka.
- Jao, zabava za Noć vještica. Što ću obući? -
- Pa, pelerinu, naprimjer. - prokomentirala sam.
- Tko je tebe pitao za mišljene, glupačo. - odgovorila mi je.
Počela sam kipiti. Zašto me uvijek Slytherini provociraju?
- Tko je tebi glupača... - zasukala sam rukave i izvadila štapić, ali pogodite tko je naišao. Filtch.
- Gospođice Rose, spremite štapić, odmah. - naredio mi je.
Otvorila sam usta da mu proturiječim, ali tada je došao Snape. Gore ne može.
- Što se ovdje događa? - upitao me je.
- Gospođica Rose je htijela začarati gospođicu Smith. - odgovorio je Filtch.
- Hm.... oduzimam Ravenclawima dvadeset bodova. - rekao je sa užitkom.
- Dvadeset?! - rekla sam užasnuto.
- Imate pravo... trideset. - rekao je Snape.
Više nisam ništa rekla. Kažem vam, Snape nije osoba s kojom bih se voljela cijenkati. Ne mogu vjerovati. Pokvario mi je cijeli dan! Puna bijesa otrčala sam natrag u spavaonicu. Nisam znala što da radim, pa sam uzela pero i komad pergamenta i počela pisati zadaću. U spavaonicu je ušla Nicolette, a za njom i Amy.
- Smiri se, Samuele. - počela me tješiti.
- Nisam ljuta. - slagala sam bijesno.
- Kako to da si onda slomila pero. -
Pogledala sam ruku. Moje najbolje pero je mlitavo visjelo u mojoj šaci.
- Pa nije sve tako crno. Danas je Noć vještica. - rekla mi je Nicolette.
- Pa sada je 9. Imamo još vremena do ručka. Hajdemo se malo prošeteti. - promijenila je temu Nicolette. Dok smo se probijale hodnikom do izlaza u dvorište do mene su došle Leda,Yocelin i CN. Zajedno smo pošle do jezera. Zatim je došla i J.J. Bilo je veselo. Zajedno smo čavrljale kad je došla i Rogue. Sjele smo pokrej jezera i pričale o večerašnjoj zabavi za Noć vještica. Do nas su došle još dvije djevojke.
- Znam te, to su Violet i Anna. Sa moje su godine. Isto Griffindorke. - rekla je CN.
- Pa pozovi ih ovdje. - predložila je Rogue.
- Mislim da to neće biti potrebno. Idu prema nama. - odgovorila sam.
Prišle su nam.
- Možemoi li sjesti? - upitala je prva djevojka za koju sam pomislila da se zove Anna.
- Naravno - odgovorila je J.J. u ime svih.
I tako smo nastavile svoj razgovor. Zaboravile smo na vrijeme. Odjednom je Leda viknula:
- Kasnimo na ručak -
Mislim da je imala pravo zato jer nikoga nije bilo u dvorištu. Naravno, osim nas. Potrčale smo prema Velikoj dvorani. Unutra je bilo vrlo bučno. Razišle smo se po stolovima.
I tako je prošao ručak i cijelo poslijepodne. Došlo je vrijeme za večeru, a nakon nje je bila zabava. Bilo je jako dobro. Nije došao obečani bend, ali su zato tamo bile litre i litre pivoslaca. U spavaonicu sam se vratila poslije ponoći. Prije spavanja sam pomislila da me Snape mrzi. Kako bi inače drugačije objasnila onih trideset bodova. Ali bila sam u krivu. Snape me prezire...

9. poglavlje

Probudio me iznenadan smrad. Kada sam otvorila oči vidjela sam dim. koji se protezao po cijeloj ravenclawskoj ženskoj spavaonici. U prvi mah sam pomislila da je izbio požar, ali nakon nekoliko sekundi meni nepoznati ženski glas je panično povikao:˝Smrdobombice u ženskoj spavaonici!!!˝. Postalo mi je jasno otkuda sav taj dim i smrad. Zatim sam čula drugi, malo smireniji glas koji je rekao: ˝Bez panike. Neka svi izađu van iz prostorije. Nabrzinu sam pokupila ponovnicu iz ormara i otrčala do društvene prostorije. Tamo su me već čekale Nicolette i Amy. Razgovarale su sa još jednom djevojkom. Strpala sam ponovnicu u džep pidžame i prišla im.
- Dobro jutro - rekla sam.
- Pa i nije baš dobro počelo...- nadodala je Nicolette.
- Smrdobombice iz Zonkova dućana psina. Kako tipično. - rekla je djevojka - ja sam Rogue Mystique Sampherounes. -
- Ja sam Samuele Rose. - predstavila sam se.
- Mislim da se zrak u spavaonici rasčistio, možemo natrag presvući se. - rekla je Amy.
Zajedno smo otišle natrag u spavaonicu. Svukla sam se i izvadila ponovnicu iz džepa. Poškakljala sam je po trbuhu. Izgledala je zadovoljno. Baš kada sam je držala na dlanu, Amy je rastvorila zavjese koje su dijelile moj krevet od njenoga. Vidjela je ponovnicu.
- Što je to? - upitala je sumnjičavo.
- Pa...ništa...- pokušavala sam smisliti neku dobru laž, ali mi ništa nije padalo na pamet.
- Pa jesi li nam za tu ptičicu htjela reći za doručkom? -
- Pa, da. -
- Samuele, radiš cijelu strku oko te ptičice? -
Sada sam se počela osjećati uvrijeđeno. Pozvala sam i Nicolette i sve im ispričala. Dakle rekla sam im za onu osobu koju sam vidjela usred noći,, pa za pismo koje sam našla uz ponovnicu i na kraju sam im pokazala što sam o ponovnicama našla u knjižnici. Kada sam završila Amy i Nicolette su bile zatečene.
- I to nam sve sada kažeš? - upitala je Nicolette.
- Htjela sam vam to reći jučer. - odgovorila sam joj.
- Jao, zakasnit ćemo na doručak. - povikala je Amy kada je pogledala na sat.
Brzo smo se sjurile u Veliku dvoranu. Tamo nas je već čekala Rogue.
- Pa gdje ste vi? Već vas čekam pola sata. - rekla je Rogue.
- Nešto nas je spriječilo da dođemo prije. - rekla sam.
Pogledala sam na raspored.
- O ne, imamo Proricanje sa Slytherinima! -
- Samo Proricanje je dovoljno grozno i bez Slytherina. - zaključila je Nicolette.
Krenule smo prema učionici Proricanja. Nakon izrazito zagušljivog školskog sata, krenule smo prema učionici Preobrazbe. Odjednom smo čule vrisak. Pojurila sam prema hodniku ispred mene, tj. do djevojke od koja je vrisnula. Pogledala sam na pod. Na njemu je bila zmija. Prava zmija. Do mene su dotrčale Amy i Nicolette, a za njima i Rogue. Zmija je išla prema djevojci iz Ravenclawa. Pogledala sam prema skupini Slytherina koja je bila nama nasuprot. Na čelu je bila jedna djevojka. Na licu joj je titrao pakostan osmjeh. Shvatila sam da je ona dočarala zmiju koja se sada uprvao spremala ugristi djevojku. ˝Nestani, gubi se.˝ povikala sam. Amy, Nicolette, Rogue i svi ostali koji su naknadno došli su me zbezeknuto gledali, zmija je poslušno spustila glavu. Bila sam u čudu. Zmija me poslušala. zatim se raspršila. I Slytherinka je bila iznenađena, ali samo na tren. Brzo se sabrala.
- Mala mutnjakuša priča preselski, jel da? -
- Ja nisam mutnjakuša. - procjedila sam kroz zube.
- Ma nemoj. Vidiš da se i družiš s mutnjakušama. -
Mislila je na Amy. Sada mi je bilo dosta. Nitko tako ne vrijeđa moje prijatelje.
- Expelliamus - povikala sam.
Slytherinka je odletjela na drugi kraj prostorije. Podigla se i otvorila usta da izrekne čaroliju, ali je netko iza mene povikao: ˝Sectumsempria˝. Slytherinka je pala u lokvi krvi. Svi su potrčali do nje, a ja sam na tren pogledala otraga. Vidjela sam osobu. Osobu u krvavocrvenoj kukuljici. Zažmirila sam i opet otvorila oči. Nisam je više vidjela. U međuvremenu je došla prof. McGonagall. Sve je rastjerala i mi smo morale u učionicu. Predavanje sam jedva slušala. Više sam razmišljala o događajima ispred učionice. U glavi su mi se vrtila dva pitanja: Da li sam prasel-ust? Tko je ona osoba u krvavocrvenoj kukuljici koja mi se stalno petlja u život? nakon predavanja Nicolette me upitala:
- Samuele, da li si ti svijesna da si razgovarala na praselskom? -
- Pa, da i ne. Uopće nisam bila toga svijesna.- odgovorila sam joj.
Nakon svih predavanja i večere sjela sam na krevet i promislila sam o svemu. Bila sam i više nego umorna. Zaspala sam razmišljajući.

8. poglavlje

Danas za doručkom sam odlučila priznati Nicolette i Amy sve što mi se događalo u zadnjih par dana.
- Nicolette, Amy moram vam nešto reći. - počela sam.
- Pretvorila sam se u uho - rekla je Amy.
- Ne, ne ovdje. Idemo u društvenu prostoriju. -
Baš kada sam to rekla u Veliku dvoranu došle su sove. I ja sam dobila pismo. Bilo je od mojih roditelja. Iz kuverte je ispao list papira (moji su bezjaci, pa se baš i ne služe pergamentom) na kojemu je bezjačkim ljepilom bio zaljepljen brižljivo izrezan članak iz Dnevnog proroka, a ispod je bila poruka. Pogledala sam naslov članka: Zatvara li se Hogwarts? Dok sam čitala naslov skoro sam se udavila komadićem prepečenca kojeg sam maloprije stavila u usta. Kada sam ga konačno uspjela progutati, drhtavom rukom pružila sam taj list papira Nicollete. Ona i Amy su počele čitati članak. Nedugo zatim obadvije su probljedile od užasa.Amy je briznula u plač. Ona nije imala roditelje, živjela je kod djeda. On je bio strog prema njoj i zato nije voljela preko ljeta ići doma. Ako se sada zatvori Hogwarts to je za nju značilo kraj školovanja. Ja i Nicolette smo je počele tješiti. Nedugo zatim smo sve tri otišle u društvenu prostoriju. Ja sam još morala nači pismenu potvrdu roditelja da mogu ići u Hogsmeade. Brzo sam je našla. Stigle smo točno kada je Filch počeo provjeravati potvrde roditelja za odlazak.Vani je bio maglovit jesenski dan. Ubrzo smo stigli u Hogsmeade. Sjetila sam se da se trebam naći sa Enikom. Potražila sam je pogledom, no ona je mene prva primjetila.
- Bok Samuele. -
- Bok Enika. Ovo su Amy i Nicolette. -
- Što kažete da odemo Kod tri metle na vrući pivoslac. - predložila je Enika čim je vidjela da smo sve tri nekako pokisle.
- Može - odgovorila sam.
- Putem smo pričale o svemu i svačemu. U Kod tri metle, je uvijek sve odisalo toplinom i čistoćom. Sjele smo za jedan od rijetkih slobodnih stolova i naručile tri pivoslaca. Na tren sam zaboravila na sve brige. Ali samo na tren. Odjednom sam se sjetila:
- Pa zar se obično posjeti Hogsmeadima ne održavaju vikendima? - upitala sam
- Zar uvijek moraš biti tako sumnjičava? - ubacila se Amy, ali se ubrzo sjetila onoga famoznog članka, pa je ušutila.
- Pa da, to i je čudno, ali zašto se vi danas tako čudno ponašate? - upitala je Enika
Iz džepa pelerine sam izvadila list papira i pokazala ga joj. Učinak je bio isti kao i kod Amy i Nicolette.
- Sada smo se svi deprimirali zbog jednog najobičnijeg članka. Pa ovi izleti u Hogsmeade su namjenjeni da se zabavimo, a ne da sad tu tugujemo. - Nicolette je pokušavala podignuti raspoloženje. Popila sam jedan gutljaj pivoslaca. Sada mi je bilo malo bolje.
U prostorije su došle pridošlice. Tamo su bile dvije djevojke. Pokušavale su naći slobodan stol, ali sve je bilo puno. Prišle su našem stolu.
- Možemo li sjesti ovdje, nema mjesta - upitala je prva djevojka.
- Što se nas tiče može. - odgovorila sam u ime svih.
Djevojke su sjele na dva slobodna stola. Ubrzo sam saznala da je jedna zove Joanna Jonnson, a nadimak joj je J.J., a druga Cornelia Hale, ali više voli kad je zovu C.N. Raspoloženje se odmah diglo. Kada smo ispile sav pivoslac otišle smo do Medičarnice. Tamo smo kupile sve i svašta. Bilo je super. Bila sam sretna. Istinski sretna. Kada sam se vratila iz Hogsmeada bilo je kasno poslijepodne. Kada sam sišla na večeru. Atmnosfera nije odavala istinu. Zatvaranje Hogwartsa. Nakon večere sam se bacila na pisanje gomile zadaće. U jedanaest sati sam se mrtva umorna bacila na krevet i zaspala.

7. poglavlje

Sljedeći dan sam odlučila potražiti nešto o ponovnicama. Uputila sam se prema knjižnici. Tamo je bila neobična gužva. Ipak je danas ponedjeljak i mnogi imaju predvanja ujutro. Ah, nema veze. U silnoj gužvi nisam ni primjetila da me netko lupka po ramenu. Okremula sam se i vidjela neku djevojku.
- Oprosti...Stojiš mi na nozi -rekla je djevojka.
- Jao, žao mi je... -počela sam se ispričavati.
- Ma nema veze, ovdje je užasna gužva. Zar nitko nema predavanja u ovo doba? -
- Očito nema. - odgovorila sam.
- Ja sam Enika. Enika Griffindor. -rekla je djevojka.
- Ja sam Samuele Rose. Jesi li ti u rodi sa Gordicom Griffindorom? -
- Pa, da. -
- Wow -
- Što ti radiš ovdje? Ja moram napisati zadaću iz Povijesti magije. Sastavak od 500 riječi. Užas! - rekla je Enika.
- Ja tražim nešto neodređeno. - odgovorila sam. Ne znam zašto sam joj zatajila moju ponovnicu. Jednostavno sam osjećala da moram.
- Moram ići, nikad neću na vrijeme završiti taj sastavak. Možemo se sutra naći. Na oglasnoj ploči je zakazan odlazak u Hogsmeade. Ja idem, a ti? -
- To nisam znala. Onda idem i ja. Vidimo se... -
Gledala sam kako Enika nestaje iza jedne od polica s knjigama. Ja sam nastavila tražiti informacije o ponovnicama. Odjednom sam ugledala jedan naslov koji mi je odmah privukao pažnju: Magične zvijeri od A do Ž. ˝Tu bi trebalo biti˝,odmah sam pomislila. Primjetila sam i da je oko te police nemoguća gužva. Tamo su uglavnom ( po mojoj procjeni) bili učenici treće godine. Vjerojatno su trebali napisati sastavak iz Skrbi, pa su se motali oko knjiga o čarobnim zvijerima. Automatski sam izvadila svoj štapić.˝Accio knjiga˝, promrmljala sam. Knjiga se odjednom počela tresti. Nakon nekoliko sekundi poletjela je prema meni. Spremno sam je uhvatila. Počela sam je listati. ˝P, p, p...po, po...˝mrmljala sam sebi u bradu. Nakon nekog vremena sam je našla i evo što je pisalo:

6. poglavlje

Bilo je tri ujutro. Probudila me iznenadna hladnoća. Pokrila sam se po glavi, ali mi je još uvijek bilo hladno. Odlučila sam otići u društvenu prostoriju. Tamo je uvijek pucketala vtrica. Sjela sam u udoban, tamnoplavi naslonjač tik do vatre. Ogleala sam se po društvenoj prostoriji Ravenclawa. U njoj je prevladavala plava boja. U sredini je bio veliki kamin od smeđe cigle. Na njemu je bio ravenclawski grb. Odjednom sam začula nečije korake. Izašla sam iz društvene prostorije i ugledala osobu u krvavocrvenoj kukuljici. Skamenila sam se na mjestu. Odjednom je ta osoba počela bježati. Ja sam počela trčati za njom, ali sam nagazila na komad pergamenta. Kada sam opet pogledala prema osobi, ona se okrenula i odjednom išćezla u oblaku dima. Odjednom sam postala svjesna opasnosti kojoj se izlažem. Pa ja stojim nasred hodnika u Hogwartsu usred noći! Što ako me netko vidi, što ako me Filch uhvati? Brojna takva pitanja brujala su mi u glavi. Odjednom sam se opet skoncentrirala. Pogledala sam pergament u svojoj ruci. Odlučila sam ga pročitati na licu mjesta. U njemu je pisalo:

5. poglavlje

Kada sam se danas probudila osjećala sam se odmoreno i svježe. Tako se nisam osjećala već duže vrijeme. Ali nakon nekog vremena u moj savršeni dan se uvukla samoća, jer: ni Amy, ni Nicollete nisu sišle na doručak, jer su jučer na večeri jele neki fluorescentni puding (meni je izgledao odbojno), pa se danas ne osjećaju dobro, a madame Pomfrey misli da je riječ o trovanju hranom. No, na doručku moj savršeni dan se nastavio: sove su se vratile! Oduševljeno sam gledala kako se Lu izdvaja iz mnoštva sova i leti prema meni. U Velikoj dvorane se raspoložene naglo diglo, pa opet spustilo. Naime svala je sova imala ozljedu. Tek sam nekon nekog vremena primjetila da Lu krvari noga i da ima veliku brazdu na vratu. Odnjela (dobro, prokrijumčarila) sam je u društvenu prostoriju i previla joj ranu na nozi, a brazdu na vratu sam joj namazala ljekovitom masti koju sam kupila na početku školske godine. Naposlijetku sam je odnjela u sovinjak. Srećom, danas je subota, pa poslijepodne mogu posvetiti pisanju hrpe zadaće sa kojom sam već ionako u zaostatku.
U knjižnici sam srela Ledu. Prišla sam joj.
- Bok, gdje je Yocelin?
- Danas se ne osjeća dobro. Mislim da je posrijedi trovanje hranom. -
- Da li je možda jela fluorescentni puding? -
- Da, kako znaš? -
- Taj isti jele su i Nicollete i Amy. Bile su kod madame Pomfrey i ona kaže da je to vjerojatno trovanje hranom. -
- Zašto si ovdje? -
- Zadaća iz Proricanja, ti? -
- Zadaća iz Čarobnih napitaka. -
- Užas, - složile smo se.
Poslijepodne sam provela pisajući zadaću s Ledom. Bilo je zabavno. Vratila sam se u društvenu prostoriju Ravenclawa oko pola jedan u noći. Uvalila sam se u krevet mrtva umorna, pitajući se da li će nakon pretrpljenih užasa slijediti mirnije razdoblje, ali sam se očito prevarila...

4. poglavlje

- Budi se -
- Šuti, spava -
Otvorila sam oči. Bilo je kasno poslijepodne. Oko mene su naravno bile Nicollete i Amy.
- Što je stobom u zadnje vrijme. Ne stignemo ni razgovarati, stalno spavaš. - našalila se Amy
Nasmijala sam se, iako mi baš i nije bilo smiješno.
- Hajdemo malo prošetati. -
- Može.-
Dok smo tako lutale školskim hodnicima i probijale se kroz gomile učenika opet se pojavila Yocelin. Ponovo sam joj prišla. Ovaj put nije bila sama, sa njom je bila još jedna djevojka. Primjetila me i pozdravila. Predstavila mi je i ovu drugu djevojku:
- Bok, Samuele. Sjećaš me se? Ovo je Leda Steilles. -
- Bok, Yocelin. Bok, Leda. Ovo su Nicolette i Amy. -
- Jeste li za to da se zajedno prošetamo oko jezera. - predložila je Leda.
- Svakako, baš smo tamo krenule. - odgovorila sam.
Bilo mi je ugodno u društvu sa Ledom i Yocelin. Kada samo se ja, Nicollete i Amy vratile u spavaonice već je bilo deset. Amy je otišla spavati, zato jer njoj sutra rano počinju predavanja. Ja i Nicollete smo ostale zajedno završiti sastavak za profesoricu Sprout. Kada samo ga završile, već je prošla ponoć. Čim sam legla u krevet, zaspala sam. Srećom cijelu noć nisam ništa sanjala.

3. poglavlje

Sljedećeg jutra sam se probudila u bolničkom krilu. Pokraj mene su bile Amy i Nicollete. Spavale su. U sobu je došla madame Pomfrey.
- Ah, probudila si se. - rekla je - samo da ti izmjerim temperaturu, pa možeš na nastavu.-
Dok je madame Pomfrey prolazila do mog kreveta je, možda namjerno, možda slučajno, gurnula Nicollete u stranu. Ona se probudila i protresla Amy. Kada su se obadvije razbudile i shvatile koliko je sati, na brzinu su me pozdravile i izjurile iz prostorije. Nakon što mi je madame Pomfrey izmjerila temperaturu, i ja sam se brzo spremila i krenula na prvi sat, ali me madame Pomfrey zaustavila i rekla:
- Zbog još uvijek slabog imuniteta za danas si oslobođena od nastave. -
Zato sam umjesto na nastavu otišla u društvenu prostoriju Rawenclava. Dok sam se probijala kroz gomilu učenika, pozornost mi je privukla jedna djevojka sa sedme godine. Bila mi je slična. Kao privučena magnetom počela sam ju sljediti. Kada sam joj prišla sasvim blizu, netko me gurnuo i ja sam pala na pod. Djevojka se okrenula i pružila mi ruku. Imala mi je poznate oči, iako sam prilično sigurna da je nikada prije u životu nisam vidjela. Kada sam se ustala pitala me:
- Bok, ja sam Yocelin Annabele Rose.-
- Ja sam Samuele Rose.-
- Slične smo, a i imamo isto prezime. -
- Da.- zbunjeno sam odgovorila.
- Pa, bok Samuele. Žalim što nemogu dulje ostati žurim na Preobrazbu.-
Otrčala je na kraj hodnika, a ja sam nastavila do društvene prostorije Rawenclava. Došla sam do svog kreveta i pala. Nisam ništa vidjela, samo sam se tresla, kao u groznici. Ponovo sam vidjela šumu. Opet me neko držao, samo sam ovaj put vidjela i onu curu, Yocelin, kako bježi. Odjednom me ona spodoba pusti i nešto bljesne. Yocelin je pala kao da je mrtva. Glasno sam povikala:
- Neee! -
Nitko me nije mogao čuti. Nakon toga sam utonula u san.